Songbringer

Ponekad kada analiziramo utakmicu, ne može se poreći da je ono što je pred nama drugačije. Konkretno ovom prilikom Wizard Fu Games donosi nam 2D netipičnu akcijsku igru i sve kvalitete potrebne da se istakne na indie sceni.

Donekle podsjeća na Zeldu i pravi je užitak, tehnički gledano. Songbringer nam nudi zdravu dozu humora i nešto patnje usput.

Igranje Songbringera podrazumijeva suočavanje s opasnošću koju predstavlja igra koja je proceduralno generirana – na temelju obrasca koji joj date – dok preživljavate neprijateljsko okruženje koje bi vas moglo dovesti do ruba. Wizard Fu Games ne bježi od činjenice da se ova igra smatra hardcore i da možete očekivati da ćete umrijeti uvijek iznova, nakon mnogo napetih trenutaka.

Ne, hajdemo reći kakav je to praznik za oči; ovo je čisto uvažavanje piksela. Posvećen je svom retro dojmu, ali ima i moderan dodir što znači da likovi ne izgledaju samo kao da su zalijepljeni za površinu, već su prisutniji. Tome dodatno pridonose integrirane sjene i stalna kiša i njezine pikselizirane kapi koje padaju u jezera, što ga izdvaja od 16-bitnog naslova.

Songbringer odaje počast i parodira Legend of Zelda od samog početka. Počinjete spuštanjem u špilju u potrazi za mačem, koji se zatim podiže na način koji je suštinski Hyrule... Ali ovo je samo početak. Kasnije unesete riječ od šest slova (što god želite, ne mora imati smisla) i na temelju toga se generira karta igre. Nasumičnost znači da svaki put kada pokrenete novu igru čini se da sve funkcionira kako treba. Ipak, nije sve puno ruža. Čudni, uznemirujući dijalozi vraćaju vas u stvarnost da prolazite kroz neugodan, distopijski svijet.

Elementi fantazije pomiješani su s privlačnim metalnim platformama, dajući vam osjećaj da se nalazite među ruševinama neke pale tehno-srednjovjekovne civilizacije. Povrh toga, tu su i predmeti koji će vam pomoći tijekom vaše avanture. Zanimljivo, u igri postoji evidentan psihodelični element. Za oporavak i izoštravanje osjetila morat ćete uzimati određene tvari koje su tipično halucinogene. Zapravo, te senzacije dolaze zbog onoga što nam je prikazano igrom. Još jedan zanimljiv aspekt je mogućnost meditacije. Programerima se očito svidjela ideja miješanja "divljeg" i "nepokornog" s meditacijskim zenom.

Ipak, ne brinite, uglavnom se radi o zamahu mačevima i kretanju po ekranu dok vas neprijatelji pokušavaju srušiti. Postoji i nekoliko oružja za otključavanje, a sva su svemoguća. Cijela je stvar zalivena ozbiljnim smislom za humor (i, prije svega, podsmijehom), već od trenutka kada upoznajemo protagonista, Roqa Epitheosa, koji je bez majice, izgubio odjeću u brodolomu koji ga je ostavio "nasukanog" u svijet Ezkera.

Za kraj, mora se reći da je Songbringer pravi roguelike, crpeći iz RPG iskustva, ali nudi onaj koji je više "hardcore". Ostavlja svoj pečat svojim nasumično generiranim kartama i određenom jednostavnošću – koju pokušava kompenzirati oružjem i dobrom razinom težine.